Vukovarsko-srijemska županija

Vukovarsko-srijemska županija je najistočnija hrvatska županija i nalazi se na prostoru zapadnog Srijema. Kroz županiju prolaze važni međunarodni kopneni (cestovni i željeznički) i riječni pravci (Dunav i Sava).

Vukovarsko-srijemska županija raspolaže bogatim prirodnim resursima od kojih su najznačajniji obradive površine, šume, nalazišta nafte, plina, gline i šljunka te razvijena hidrografska mreža.

Također je važan i izuzetno povoljan geoprometni položaj Županije, koja se nalazi na raskrižju prometnica koje povezuju Istok sa Zapadom te Srednju Europu s izlaskom na more. Sve to rezultiralo je tradicionalnom ratarsko - stočarskom proizvodnjom i šumarstvom, razvitkom industrije i trgovine te konačno veoma bogate kulture.

Vukovarsko-srijemska županija raspolaže bogatim prirodnim resursima od kojih su najznačajniji obradive površine, šume, nalazišta nafte, plina, gline i šljunka te razvijena hidrografska mreža.

Također je važan i izuzetno povoljan geoprometni položaj Županije, koja se nalazi na raskrižju prometnica koje povezuju Istok sa Zapadom te Srednju Europu s izlaskom na more. Sve to rezultiralo je tradicionalnom ratarsko - stočarskom proizvodnjom i šumarstvom, razvitkom industrije i trgovine te konačno veoma bogate kulture.

Ne manje značajnu ulogu ima ljudski radni potencijal, kojeg je u strukturi stanovništva Županije oko 65% ili blizu 150000. Prema popisu iz 1991. godine broj poljoprivrednih gospodarstava iznosio je 27262 ili 36% od ukupnog broja domaćinstava.

Poljoprivreda je uz prehrambenu industriju najznačajnija djelatnost s dominantnom ulogom u ukupnoj gospodarskoj strukturi. Prije Domovinskog rata preko 50% pučanstva svoj osnovni izvor egzistencije imalo je upravo u ovoj djelatnosti čiju podlogu razvitka čine meliorirane zemljišne površine, koje zahvaljujući veoma visokom bonitetu tla s pravom nose atribute najkvalitetnijih ratarskih površina na prostoru Republike Hrvatske.

Poljoprivredne površine zauzimaju 150856 ha ili 61,8% površine Županije od kojih se 93% odnosi na oranice i vrtove, dok ostatak od 7% jesu pašnjaci, livade, vinogradi i voćnjaci. U privatnom vlasništvu nalazi se 58% poljoprivrednih površina, a preostali dio bivšeg društvenog sektora u vlasništvu je države.

Ratarska proizvodnja okrenuta je tradicionalnim ratarskim kulturama kao što su pšenica, kukuruz, šećerna repa, soja, suncokret i ječam, dok je u stočarskoj proizvodnji najzastupljenije svinjogojstvo i govedarstvo uz primjetan razvoj, u novije vrijeme, ovčarstva i kunićarstva.

Primarna poljoprivredna proizvodnja uvjetovala je poslije Drugog svjetskog rata intenzivniju izgradnju u prehrambenoj industriji. Danas na području Županije imamo kvalitetno strukturirane kapacitete za proizvodnju šećera i špirita, mlijeka i mliječnih prerađevina, mlinsko-pekarskih proizvoda, mesa i suhomesnatih proizvoda, prerađevina od voća i povrća, vina, stočne hrane te doradu i preradu sjemena.

Ukupne šumske površine s nadaleko poznatim spačvanskim bazenom zauzimaju 69011 ha što čini 28,3% površine Županije i uglavnom su zastupljene glasovitim slavonskim hrastom lužnjakom i poljskim jasenom. Bogatstvo raspoložive drvne mase je oko 20 mil. m3 i godišnji sječivi etat koji iznosi oko 290000 m3. To je bila dobra osnova za razvitak drvoprerađivačke industrije čiji su kapaciteti uglavnom instalirani u dva velika poduzeća. U posljednje vrijeme otvara se veći broj tvrtki - drvoprerađivača iz oblasti malog i srednjeg poduzetništva.

Bogata nalazišta kvalitetne gline, šljunka i pijeska omogućila su razvitak industrije građevinskog materijala, poglavito ciglarstva, opekarstva i graditeljstva u cjelini.

Na području Đeletovaca nalaze se vrijedna crpilišta nafte i plina čiji je godišnji opseg proizvodnje iznosio prije rata oko 252000 tona nafte i 26 milijuna m3 zemnog plina.

Od metaloprerađivačke djelatnosti danas je najznačajnija proizvodnja poljoprivrednih strojeva i priključnih uređaja koja uz sebe veže i razvoj niza manjih kooperantskih tvrtki s područja Županije.

Promatrajući strukturno najzastupljeniji su poljoprivreda, šumarstvo te prehrambena i prerađivačka industrija, čija se zastupljenost kretala od oko 60% u prijeratnom razdoblju do današnjih 40-ak%.

U posljednjih nekoliko godina sve veću zastupljenost u strukturi gospodarstva na uštrb poljoprivrede, prehrambene i prerađivačke industrije imaju trgovina, obrtništvo i uslužne djelatnoti općenito, tako da se s prijeratnih 24%, prema najnovijim pokazateljima, popela na 38%.

Postojeća struktura gospodarstva i instalirani kapaciteti, koji su ranije svrstavali Županiju u krug gospodarski najrazvijenijih dijelova Republike Hrvatske, te nedovoljno iskorištene mogućnosti i svjetski trendovi razvitka, koji neminovno prate i ovo gospodarstvo, dobra su pretpostavka sveukupnom budućem razvitku. Pored trgovačkih društava kojih ima 1830, od čega 95% pripada skupini malih trgovačkih društava, bitan segment gospodarskog razvoja predstavlja sektor obrta koji na području Županije ima dugu tradiciju i predstavlja najheterogeniju stranu gospodarstva. Broj od oko 4200 obrtničkih radnji ima stalnu tendenciju rasta kao i u svim razvijenim zemljama te otvara velike mogućnosti i perspektive daljnjeg razvoja.

Cjelokupno razdoblje od osamostaljenja Republike Hrvatske do danas je razdoblje ratnih događanja te paralelno vođenog procesa privatizacije i restrukturiranja gospodarskih subjekata.

U takovim okolnostima jasno je kako se ukupni društveni i gospodarski život odvijao otežano i smanjenim intenzitetom, a započeti tranzicijski procesi nerijetko su bili usmjereni u krivom pravcu. Sve to rezultiralo je padom gospodarske aktivnosti, veoma niskom razinom korištenja instaliranih kapaciteta, gubitkom velikog dijela tradicionalnih tržišta, zatvaranjem jednog dijela proizvodnih kapaciteta, viškom zaposlenih, velikim štetama na gospodarskim potencijalima, posebice na prostoru hrvatskog Podunavlja, usmjeravanjem slobodnih sredstava na sanaciju uništenog umjesto u razvitak i ostalim sličnim posljedicama.

Okupacija velikog dijela Županije (preko 50%) onemogućila je na tom prostoru primjenu općeg koncepta privatizacije i restrukturiranja, koji nažalost ni dandanas nije proveden na odgovarajući način.

Ukupno procijenjene ratne štete na području Županije iznose 8,38 milijardi bivših DEM od kojih na gospodarstvo otpada 2,6 milijardi, a samo za objekte i kapacitete Kombinata "Borovo" ona iznosi 603,8 milijuna bivših DEM.

Zbog svega rečenog Vukovarsko-srijemska županija često se s pravom naziva najvećim stradalnikom Domovinskog rata.

Tradicijski život i kultura područja krajnjeg istoka Hrvatske vrlo je znakovita, raznolika i bogata. Po kulturološkim se očitovanjima Vukovarsko - srijemska županija ubraja u panonsku kulturnu zonu s užim specifičnim područjima: iločki kraj i vukovarsko - srijemsko šokačko područje, vinkovački slavonski, ali i srijemski šokački kraj i županjska Posavina s posebnostima Cvelferije i specifičnostima ostaloga dijela Šokadije.

Povijesno gledajući iločki, vukovarski i dio vinkovačkog kraja bili su u sastavu Paorije - Banske, odnosno civilne Hrvatske, a ostali dio vinkovačkog i županjskog područja u okviru Vojne krajine ili Granice. U prostornom smislu, po koncipiranosti sela, specifičnostima graditeljskih ruralnih stambenih i gospodarskih objekata i cijelom kućanskom i gospodarskom inventaru, domaće ili obrtničke provenijencije, ovo područje u cijelosti pripada panonskoj ili nizinskoj hrvatskoj kulturnoj zoni.

Šokci su domaće starosjedilačko hrvatsko pučanstvo rimokatoličke vjeroispovijesti koji daju temeljna tradicijska kulturna obilježja ovog kraja, slavonskog ili srijemskog. Stoga je i ovo područje poznato i prepoznatljivo kao Šokadija. Na ove prostore tijekom 19.st. pa sve do pedesetih godina 20.st., uvjetovana ekonomskim razlozima, vršena su brojna organizirana, ali i individualna useljavanja hrvatskog stanovništva katoličke vjeroispovijesti iz različitih krajeva: Gorskog kotara, Like, Korduna, Krbave, Dalmacije, Zagorja, Prigorja, Međimurja, Hercegovine, Bosne, Vojvodine.....Kroz stariju i noviju povijest u neka od ovih područja useljavani su Mađari, Nijemci (Švabe), Srbi, Slovaci, Rusini, Ukrajinci, Česi, Talijani.... Tradicijska kulturna obilježja ovih etničkih skupina više su ili manje sačuvana unutar samih zajednica.

Pod utjecajem povijesnih prilika, ne samo na području Vojne krajine, već i Paorije, sela su raspoređivana u obliku jednoga ili duploga križa. U središtu sela građene su mjesne crkve, a na raskrižjima sela, ulazima i izlazima u selo, izvan sela u polju - podizane su kapelice i križevi - mali zavjetni sakralni spomenici. sela su zbijenog tipa s kućama bočnom stranom okrenute prema javnoj površini - ulici (šor), posložene u nizu jedna do druge. U dubini dvorišta usmjerena je podužna strana kuće s pripadajućim prostorijama, te kućarima - stambenom zgradom sa sobama za mlađe bračne parove i svim pripadajućim gospodarskim objektima: štagalj, čardak, štala, pecara, krušna peć... Unutar središnjeg dijela dvorišta obično su dominirali gospodarska zgrada ambar -"trbuh" svake kuće, gdje su smještene žitarice i različite namirnice i drveni bunar s đermom.

Šokačke kuće u početnom razdoblju gradnje (18.st.) građene su od drva hrastovine i naboja, pokrivene slamom, a kasnije i drvenim daščicama - šindrom. U to vrijeme građene su bez trijema ili s manjim trijemom, koji je polovicom 19.st., izgradnjom zidanih stambenih zgrada, preinačen u veliki trijem građen po cijeloj dvorišnoj podužnoj stani kuće. Šokačke kuće uglavnom su bijelo ličene, a kreativnost i maštovitost seoskih majstora ogledala se na svakoj kući, u ukrasnim detaljima zabata, tipu trijemova, po uličnim ogradama, ulaznim i kolskim vratima. Veće zadružne obitelji i bogatiji pojedninci gradili su svoje kuće pod utjecajem javnih objekata, širokim pročeljem - frontom usmjerene prema mjesnom putu s tri ili više prozora ili na ključ u obliku slova L i obveznim kolskim ulaznim vratima.

Društveni život u prošlosti po selima Vukovarsko - srijemske županije, napose graničarskim, obilježavaju velike obiteljske zadruge u kojima se živjelo na temelju zajedničke ekonomije i određenih nepisanih, ali međusobno poštivanih pravnih regula. Uz zadruge, kao čuvare tradicije, živjelo se i stvaralo i u pojedinačnim obiteljskim zajednicama. Izrazito se držalo do brojnih i raznolikih pučkih običaja vezanih uz različite poslove na selu. Običajno su bili propisani i upražnjavani životni običaji (rođenje, odrastanje, svadba, smrt,...) a redovito su održavani godišnji običaji vezani uz crkvene blagdane: Badnju večer, Božić, Poklade, korizmeni period preko Cvjetne nedjelje, Veliki petak, Uskrs. U pučkoj socijalnoj kulturi brojnošću običaja značajno mjesto zauzimaju blagdani: Duhovi, Velika Gospa, Svi sveti, mjesni crkveni godovi - kirbaji ....

Starinačko šokačko pučanstvo ovoga područja govorilo je specifičnim ikavskim govorom stare akcentuacije, što se i danas može čuti među starijim osobama. U jednom dijelu ovoga područja starinski dijalektalni govor je štokavska šokačka ekavica.

Seoski kućni inventar vezan je uz domaću kućnu radinost, ali i stare obrte, što je isključivo bila muška vještina.

U svakom većem mjestu bio je poneki majstor stolar, kovač, lončar, opančar, papučar, remenar - sedlar, užar, kožuhar, krznar, pletač valjanom robom - čarapar, klobučar, licitar i voskar... Izrada tekstila, veziva, čipke, različitih odjevnih predmeta, na ovim prostorima bila je gotovo isključivo ženska vještina. Izrađivane su jednostavnije svagdanje i svečane tkane ponjave (tekstilni pokrivači), prekrivači od vune, tkani ručnici, torbe i torbice. Brojne su i raznolike suvrstice svakidašnjih i svečanih narodnih nošnji za žene, muškarce i djecu. Kao gornji odjevni predmeti za hladnijeg vremena nošeni su obrtnički proizvodi s obilježjima specifičnim za lokalnu sredinu: različiti kožuščići, pršnjaci prsluci, rekle, haljine, kabanice, bunde, opaklije... Brojne je i raznolika ženska i muška obuća, načini i vrste pokrivala glave, formiranja frizura za djevojčice i odrasle djevojke....

Imućnije djevojke, momci i mlađe udane žene za svečanih prigoda obavezno su se kitile malim i velikim dukatima - zlatnim novcem. Taj dominantan i dekorativan nakit ovog kraja bio je i simbolom bogatstva i prestiža određene kuće i njenih članova.

Seoska moda, pod utjecajima građanske kulture i opće industrijalizacije na ovim prostorima, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće mijenjala se i raslojavala. Od tog vremena sve su češći unosi industrijskih tkanina u seosko ruho. U potpunosti su prevladali polovicom 20. st. kada narodno ruho na ovim prostorima prestaje biti življeni oblik.

Unatoč Domovinskom ratu i prijelom dva tisućljeća, šokačka tradicijska kultura na području Vukovarsko - srijemske županije u današnje vrijeme njeguje se, čuva i produžuje ne samo preko brojnih priredbi i manifestacija na tragu tradicije, nego i kontinuitetom suvremenog života koji respektira svoju bogatu prošlost.

Prema popisu stanovništva iz 2001. Vukovarsko-srijemska županija je imala 204.768 stanovnika ( 4.6 % ukupnog stanovništva Hrvatske ) sa prosječnom gustoćom od 84 stanovnika/km2.

Etnički sastav je bio sljedeći: Hrvati 78.3 %, Srbi 15.5 %, Mađari 1 %, Rusini 0.9 % i drugi.

1991. je stanje bilo sljedeće: županija je brojala 231.241 stanovnika, a etnički sastav je bio sljedeći: Hrvati 68.4 %, Srbi 19.7 % i drugi.

Površina Vukovarsko-srijemske županije iznosi 2.448 km2. Nalazi se na krajnjem sjeveroistoku Republike Hrvatske između rijeka Dunava i Save.

Najviša nadmorska visina je 294 m (točka Čukala kod Iloka),a najmanja 78m (Spačva).Na istoku sa nalaze obronci Fruške gore i polako se spuštaju u Vukovarski ravnjak,a na zapadu se nalazi planina Dilj kod koje započinje vinkovačko-đakovački ravnjak.

Kroz Vukovarsko-srijemsku županiju teku slijedeće rijeke:

Dunav - ulijeva se u Crno more

Sava - ulijeva se u Dunav

Vuka - ulijeva se u Dunav

Bosut - ulijeva se u Savu

Berava - ulijeva se u Bosut

Biđ - ulijeva se u Bosut

Studva - ulijeva se u Bosut

Spačva - ulijeva se u Bosut

Klima je umjereno kontinentalna sa srednjom godišnjom temperaturom od 11oC. Najviša godišnja temperatura dostiže do 30oC.

Prema strukturi površina u županiji prevladavaju oranice, vinogradi, voćnjaci i šume. Oranica ima oko 150000ha (vrlo plodna zemlja), a najplodnija se nalazi na vukovarskom ravnjaku. Ratarske površine su meliorirane i komasirane i omogućuju strojnu obradu i visoke prinose.

Najviše se proizvode pšenica, kukuruz, šećerna repa i duhan, a u području od Vukovara do Iloka poseban je naglasak dan na vinogradarstvo i vinarstvo.

Šume pokrivaju površinu od 70.000 ha. Naročito su poznate šume hrasta lužnjaka u spačvanskom šumskom bazenu.